Herbariji s masovnih grobnica u okolini Prijedora

Već dvadeset godina vizualni umjetnik Ismar Čirkinagić skuplja biljke s mjesta masovnih grobnica i lokacija gdje su nađena tijela ubijenih tokom rata u Prijedoru i okolini.

Umjetnički proces, koji je ostavljao i vraćao mu se nekoliko puta, opisuje kao traganje za odgovorima.

"Neke odgovore sam našao, smisao nisam", kaže Ismar.

Rođeni Prijedorčanin svjedočio je zločinima počinjenim u njegovom gradu u ljeto 1992. godine, kad je lokalna vlast, predvođena Srpskom demokratskom strankom, protjerala, zatvorila u logore ili ubila hiljade Bošnjaka i Hrvata.

Prema podacima Instituta za nestale osobe BiH, u ljeto 1992. godine ubijeno je više od 3.000 ljudi, a i danas se traga za njih 500.

Tijela ubijenih nađena su na više od 400 lokacija u okolini, a procjene Instituta su da postoji još najmanje 20 lokacija s tijelima žrtava.

Ismar je, kaže, obišao skoro sve lokacije, najprije fotografirajući ih, a poslije skupljajući biljke za herbarije.

"Tu se preklapaju tri stvari. Bavim se umjetnošću. Dolazim iz Prijedora, gdje je provedena kampanja etničkog čišćenja. Treće, možda taj povratak, kad čovjek dolazi poslije rata i pokušava da riješi neka pitanja", ispričao je Ismar, čija će izložba Herbarium biti otvorena u Zemaljskom muzeju u Sarajevu 13. novembra. Producenti izložbe su VII Academy i Kuma International.

Krajem ljeta 1992., Ismar je otišao iz BiH u Dansku. Prvi put se vratio šest godina kasnije.

"Zatičem stanje kakvo zatičem. Nameću se pitanja, šta se tu događalo, zašto. Znamo da oko tri hiljade ljudi nema."

U godinama kasnije je iznova dolazio i napuštao BiH. Kaže da tada tijela još nisu bila pronađena.

"Bila su zakopana negdje u tim pejzažima oko Prijedora. A oni su nekako mirni i pitomi, kao i čitava Krajina. I imate tako neku idiličnu sliku krajolika, a znate da su ispod silna tijela zakopana."

Kaže da se pitao da li baš na tom krajoliku, "baš na ovom brežuljku, livadi… leži grobnica".

Ismar je u Danskoj 2000. upisao umjetničku akademiju i uporedo s tim počinje intenzivnije fotografirati pejzaže u prirodi u okolini Prijedora.

"Kasnije sam razgovarao s ljudima koji su radili ekshumacije grobnica i oni me vremenom upućuju na tačne lokacije. Tada sam počeo fotografirati lokacije masovnih grobnica ili mjesta egzekucije, poput Korićanskih stijena. Dok fotografišem i razvijam fotografije u mračnoj komori, fokus mi je bio na toj prirodi, biljnom svijetu koji se pojavljuje na tim lokacijama", ispričao je Ismar za Radio Slobodna Evropa.

Kaže da je čuo da ljudi govore kako na tim lokacijama trava buja, više raste… I iako stajalište nije naučno potvrđeno, Ismar kaže da je to ipak utjecalo na njega.

Proces skupljanja i obrade biljaka Ismar uspoređuje s ekshumacijama.

"Vi pronalazite određenu biljku, tu biljku vadite iz zemlje, nosite je na analizu, i onda ustanovljavate njeno ime, njen naziv, u mom slučaju latinski, i naravno porodicu iz koje potječe", kaže Ismar i dodaje:

"Dok sam radio i fotografisao ekshumacioni centar u Šejkovači, vidio sam da je proces dosta sličan. Nalazite tijela, vi ih vadite iz zemlje, donosite ih tu, i onda pokušavate da usporedite DNA informacije i da ustanovite ko je osoba i koja je porodica…"

Prve radove s herbarijima pokazao je na izložbi u Danskoj 2007. godine.

Kaže da je u godinama kasnije gradio iskustvo i naučio koje se biljke mogu presovati i kako se to radi.

"Za mene je bio dobrim dijelom bitan i estetski element svega toga, da imaju neku estetiku, gotovo grafički princip, jednom malo umjetničko djelo koje je napravljeno od jedne sasušene biljke, sačuvane biljke. Imao sam pravo da kroz umjetnički element zanemarim taj neki segment koji bi u botaničkom principu morao biti ispoštovan", ispričao je Ismar.

Slično tijelima žrtava koja su prebacivana iz primarnih u sekundarne masovne grobnice i bila rasuta, pa se na jednoj lokaciji pronađe ruka, noga, negdje glava, tako je i Ismar ponekad za herbarije birao biljke koje nisu čitave.

"Nekad samo jedan element, fragment te biljke, koji bi po mom mišljenju bio primjeren."

Biljke koje je predstavio u dosadašnjim radovima i koje će biti na izložbi u Zemaljskom muzeju su uglavnom iz okoline Prijedora.

Od početka 2000-ih Ismar se više puta vraćao projektu herbarija.

Ideja za izložbu u Sarajevu došla je nakon razgovora s bh. fotografom Zijahom Gafićem, regionalnim direktorom VII Academy za Balkan.

"Rekao sam da sam zatvorio projekat, da to neću više raditi. Pokušali smo uzeti radove iz kolekcija u danskim muzejima, ali nisu htjeli da nam daju te radove, jer je to takav princip. I onda smo zajednički odlučili da se ja opet vratim herbarijima i napravim nekih 70-ak radova za ovu izložbu. Osim Kuma Internationala, VII Academy, produkciju izložbe podržali su Danish Arts Council, Module Memorije, Ars Aevi i Zemaljski muzej. 

"Odlazim i vraćam se ovom projektu", ispričao je 49-godišnji Ismar.

"Ima tu svega. Nešto stvaram i to jeste terapeutski. Odlasci u prirodu, sakupljanje biljaka, ima sve to elemente rituala", kaže Ismar.

Ali s druge strane, kaže, nemoguće je otrgnuti se ideji da boravi na lokacijama masovnih grobnica.

Ismar kaže da ljudi različito reagiraju na njegov umjetnički rad, te da je reakcija uglavnom vezana za iskustva.

Ismar kaže kako mu na samom početku motiv nije bila kultura sjećanja, nego lična potreba, želja da nađe odgovore.

"Bilo je i sebično, ja sam rješavao svoja neka pitanja. Kasnije je to možda moglo preći u kulturu sjećanja, iako ni danas to nije moja motivacija, ali došlo je samo po sebi i to, kao potreba."

Kaže da je neke odgovore našao.

"Težnja nije zadovoljena. Logika svih tih događanja, ljudske nasilnosti… Ne nalazim smisao ljudski koji bi mi mogao dati neku vjeru. Opet sam se našao u besmislu."

Živa sjećanja na početak rata, bijele trake, saznanja o logorima na Ismara su ostavila trag. Kaže da nije izgubio nikoga od porodice, koja je u BiH u tom periodu bila mala.

Ali izgubio je mnogo prijatelja, poznanika, susjeda.

"Ne samo onih koji su stradali u okviru kampanje etničkog čišćenja, već i jedan krug onih koji su bili, ne u potpunosti svojom voljom, dio tog zločinačkog sistema", kaže za RSE.

Smatra da je sve to ostavilo trag, kako na populaciju koja je protjerana, tako i na one koji su ostali. 

"Svi mi dijelimo taj isti život, svi imamo prekretnice, život nam je tad stao i nastavio se u drugom formatu. I kroz rad, naročito kad sam otišao za Dansku, u nastojanju da se bavim umjetnošću, vi tražite ne inspiraciju, ali način da formulišete i shvatite to što vam se dogodilo."

Traganje za smislom u umjetničkom radu uvijek je obilježeno događanjima u BiH.

Ismar danas u Prijedor uglavnom dolazi tokom ljeta. Kaže da ima krug prijatelja s kojima se druži.

"Ja mogu da budem ovdje. Međutim, problem, ne samo Prijedora, nego čitave BiH, ali i Hrvatske, vidite da politike utječu na mišljenje građana. Svako talasanje u politici, reflektuje se na društvo", mišljenja je Ismar. 

Kaže da je tužno što i danas u Prijedoru na zidovima pišu imena osuđenih ratnih zločinaca.

"Pa, kažu, djeca napišu, dobro možda djeca napišu 'Ratko Mladić', oni i ne znaju ko je… Ali ogroman mural na zgradi djeca ne mogu nacrtati, to je smišljeno, planirano, to rade odrasli."

Za zločine počinjene u Prijedoru do sada je doneseno 56 presuda. U Haagu je osuđeno 11 osoba.

Među otkrivenim grobnicama je i Tomašica, najveća masovna grobnica na Balkanu, otkrivena 2013. godine.

U zločinima u Prijedoru i okolnim mjestima ubijeno je 3.176 osoba, među kojima je 102 djece, a oko 30.000 Prijedorčana nesrpske nacionalnosti prošlo je kroz logore Trnopolje, Omarska i Keraterm.

Haški tribunal označio je seksualno zlostavljanje kao ratni zločin prvi put na suđenju Dušku Tadiću, za zločine na području Prijedora.