Majka na službenom putu

Pandemija koja se događa jednom ili nijednom u životu promijenila je pogled na svijet, ponašanje, planiranje i razmišljanje o budućnosti.

Umjesto novinarskog presjeka godine pročitajte kako je ona protekla ekonomistici s poslom u dvije zemlje, odvojenoj od porodice i pozitivnoj. Ne samo na korona virus.

S Balkana sam. Začudo - to vam neće odmah reći tačno odakle, koje nacionalnosti i vjeroispovjesti iako su se ratovi vodili zbog te tako krucijalne klasifikacije. Ovdje su se odavno i Bogovi zbunili ko je iz čijeg reda nereda. Ali s Balkana sam.

To će vam tačno reći da za nas, ne bih da generalizujem, ali za nas novogodišnja rezolucija i sve silne odluke imaju veoma jak efekat - do prvog izazova. Svi počnemo jednako štediti do prve rasprodaje, svi smo prestali pušiti do prvog derneka i na dijeti smo do prvog uštipka sa suhim mesom i kajmakom. 

Onim kg donesenim iz inostranstva srazmjerno raspoređenim na Gubaljević supružnike moralo se početi baviti. Naravno da idem u gym. Platila sam i bratu da ide sa mnom. On ima upornost, znanje i disciplinu. Ja imam opremu i rumene obraze od stida kad legne na pod teretane i počne se derati:

Da, glava je jača od tijela. 

Kaže meni moja dobra druga s jakom glavom i namjerom hajde da muževe iznenadimo utakmicom Roma-Inter i putavanjem u Rim. Ali sve na naš račun. Može - rekoh ja najveća raspikuća pod nebom otvorenim i ona - Fočanka. Utakmica u aprilu.

Taman da sve na vrijeme isplaniramo. Ne znadosmo - rasipnici i Fočaci planiraju, a virus određuje. I ne znadosmo kako će teško biti ostvariti refund za otkazani događaj zbog korone. Sreća u februaru saznasmo da nam sve na svijetu može završiti Asim. Koji Asim? Kako koji, pa onaj iz istoimene afere s podizvođačem glumcem i ostalima.

Naravno da su dvije gore spomenute prošle odlično za 8. mart nakon uručenja elektronskih karata za tekmu. Pa ko ih ne bi nagradio, čuj sjetile se Roma-Inter. 

Jedino zanimljivije od institucije lockdowna je da je april ustvari bio mjesec malina. Na ekonomiji učite o Adižes školi menadžmenta, u praksi o Fikretovoj. Ovih dana, dok pišem svoj dnevnik 2020. vozim bez vozačke. Ne što sam bahata, imam papir da mi je ista ukradena. Obišla sam 12 šaltera - gruba procjena i na jednom je teta čak svijetla obraza pušila. Dakle, poštujem zakon. Tako i, ako je rečeno da svi moramo biti zatvoreni i poštovati mjere i preporuke kriznog štaba, ne stručnog već kriza štaba tako, jelte, ima da se postupi.

Maksum koji je rođendan slavio s nama i medama s happy birthday kapicama odavno rukama grebe vrata i krivi nas za zatvor, dok doktor slavi rođendan okružen estradnom elitom u zakonom zatvorenom ugostiteljskom objektu. Sa sve toliko pameti da se isto objavi na instagramu, jer ako nema story, onda sorry, nije se ni desilo.

Poslije ću ja spoznati da me nije toliko pogodio korona dernek koliko me pogodila afera respirator. Nisam objasnila, samo sam spomenula gore Fikretovu školu menadžmenta. Reći ćemo to ovako – ako ne znate za aferu respirator niste vi ništa pročitali u 2020. godini. Ali ja volim čitaoce, pa ću vam natuknuti, sve ono što vam februarski Asim ne može završiti to vam martovsko/aprilski Fikret može uvesti. Preko obrta. Obrnuti. Prvo su nebesa stvorila Bosanca i Hercegovca, pa onda isklesala pojam sarkazma i satire do kraja.

U maju me je muž prvi put nakon 8 godina poznavanja, od čega smo 6 zajedno - u setupu ljubavni par posvećen jedno drugom – pitao da li znam da imam velike uši?

Pa da te bolje čujem Naideee. A možda mogu čuti i virus kako dolazi na vrata. 

Popustile su mjere. Ja dok sam živa ljudi oko mene i ja slavit ćemo rođendane. To sam setovala kao osnovni uslov druženja sa mnom. Ne slaviš rođendan, neću te moći posebno obradovati i zbijati šale na račun tvojih godina, hvala doviđenja, nećemo se ni družiti. Tome sam, dabome, naučila i supruga.

Popustile su mjere. Otišli smo na vikendicu kod drugarice da proslavimo njegovo starenje, jednodnevno druženje s distancom i društvenim igrama. Riziko, imate vojne trupe i osvajate teritorije.

Valjda je prirodno da se nama na ovim prostorima to baš sviđa. Jeste da se u igri napadamo kockicama, ali svejedno suma većih brojeva pobijedi. Na kraju uvijek neko dobije, a neko izgubi. Bio je to jedini lijep vikend i to početkom juna. 

No, nije sve umrlo u ostatku juna zajedno s našim duhom, obzirom da je većina mjeseca u kojem počinje ljeto mogla biti obilježena Tozovcevom pjesmom "Jesen u mom sokaku". Nešto se i rodilo. Meni bar.

Moja najbolja drugarica rodila je sina. Drugog po redu. Na mužev rođendan. Stvarno šteta ne spomenuti da su se i tako cool stvari desile ispod istog korona neba.

I moj život dobiva neočekivani zaokret. Do polovine godine ste mogli vidjeti da putujem, u januaru sam spomenula da radim u finansijama, mogli ste vidjeti da se debljam, trošim, da volim ljude, da slavim, ali i da budno pratim sve scene u Bosni i šire. Zaokret se dešava kada dobivam priliku da upratim stanje u kompaniji u kojoj radim, ali u Grčkoj.

Inicijalno sam odbila. Kako da majka trogodišnjeg djeteta otputuje negdje u doba korone? Pa šta će mahala reći? No, ne odbih zbog mahale već zbog tog neviđenog straha od te nemani označene brojem 19.

I dijelim ja to sa životnim saputnikom uz ručak, kaže on meni donekle bih razumio da ti odbiješ nešto u normalnim uslovima jer nema otežavajućih okolnosti, ali ja znam da tebe najviše uzbuđuje nešto uraditi na teži način.

Nikako da vam spomenem da sam po zvijezdama Lav. I iz nekog razloga oduvijek me ta činjenica dobro opisivala. Koliko god trivijalno zvučalo. August je moj mjesec. Mnogo lijepog smjestila sam u taj mjesec i ako zakrizim u prethodnima, august uvijek živim punim plućima.

Ispratila sam praškog gosta, njemačkog i švedskog. Stvarno su mi ljudi dolazili u Atinu da me vide. I stvarno se hvalim time nimalo skromno. Primjećujete da niko iz Bosne došao nije?

Kako da vam kažem, postoji razlog zašto je među najskupljim odricanjem državljanstva ovo naše bosanskohercegovačko. Jednostavno vam naš pasoš pruža toliko avanture i izazova da trebate dobro razmisliti da li da se istoga ikad odreknete. 

Testni mjesec. Pardon. Mjesec testova. Već je tri sedmice od spajanja porodice. Vrijeme je da se opet rastanemo. Nevoljko. Viša korona sila. Ko bi rekao da ću pretamburati granice, avione, metroe, trajekte i fasovati kući kad se vratim. Porodica me izopćila u neki manji stan i donosili mi hranu pod prozor. Porodica i prijatelji.

I dalje vjerujem da su me izopćili da se zaštite, a ne zbog toga što se na mene teško navići. Ali ni pola jada da sam bila pozitivna samo na prisustvo virusa. Zbog neke jake intuicije isti dan sam uradila i test na prisustvo ljudskih organizama u sebi odnosno djece. I, gle, bio je pozitivan. Kad te krene baš te krene.

Neću vam reći šta vam psiha radi kada isti dan ustanovite i trudnoću i pozitvan kovid test. Uspjela sam u putu pacijenta, ergo slušalici na momenat umuknuti svakog sagovornika sa suprotne strane. Pa eto gospođo pijte puno vitamina, samo prirodno i eto sami ste sebi najpreči. Uglavnom da se ne prisjećam preguralo se.

Naplatila sam u tih 15 dana svu zdravu ishranu prethodnih godina što zbog alergičnog sina, što zbog muža s gihtom. Ja lično mogu kamenje jesti, a uzbuđujem se najviše na meso. No, raznovrsno je pomoglo. I prošlo je.

Mogla sam nakon nekoliko odahnuti da nisam počela kašljati tempom strastvenog pušača Drine obične. Ali, eto i to je prošlo. Nema potrebe da zadnji kvartal godine ne bude uzbudljiv u svim pogledima.

Odlazim doktoru da potvrdim trudnoću i kaže kralj:

Vjerovatno da sam se testirala na srodstvo sa Dzingis Kanom i to bi u oktobru bilo pozitivno. 

Više sam puta spomenula svoje debljanje – konačno to radim legitimno. Kad me opomenu samo kažem, ali baš mi se traži. Nisam toliko neuka da kažem jedem za troje naglas, ali živim tu rečenicu. Međutim, novembar u Bosni i Hercegovini nije bio ni o meni, ni o tebi. Bio je o lokalnim izborima.

Mi svake izbore u našem domaćinstvu dočekamo svečano. Okupamo se ujutro. Obučemo čista odijela. Za doručak pravimo domaća peciva čisto da zaokrenemo karmu. Okupamo se mi još jednom i naveče jer srklet od brojanja glasova u Bosni preznojava jače od paracetamola. 

Sofa nam je centrirana u dnevnom boravku, u prosjeku uz TV taj dan napravimo po 100 krugova oko iste. Dijete isforsiramo, ne uspavamo ga po danu i polegnemo ranije kako bismo u miru pratili ko je koga gdje pokrao, kakve su prijave policiji, iz kojih mjesnih zajednica, čiji načelnik crnu vunu prede i kako se glasalo putem kovid timova, pošte, te kako nam je dijaspora. Koja afera je presudila protiv koga, a kome se progledalo kroz prste.

No karma se okrenula. Možda najviše u Sarajevu, ali nešto se desilo. Još ne znam da li da zahvalimo penzironerima (čast izuzecima) koji su nas počastili svojim odsustvom s biračkih mjesta, da li da zahvalimo koroni, asimima, fikretima. Ali eto hvala, hvala, hvala.

Dragi čitaoci, rekli bismo da je rijetko kome 2020. godina mogla biti ovako sadržajna. Decembar je usporio. Ja sam usporila. Svaki drugi dan zamjećujem kako sve više zaboravljam. Neki to zovu baby brain, neki burn out.

Sklona sam gubljenju materijalnih stvari. Jedini način da zadržim veru bio bi da je istetoviram, a i tad bih vjerovatno bez prsta ostala. Nikad nisam dočekala da mi neki dokument istekne. To bi već morao biti neki Dnevnik izgubljenih dobara. 

I nemojte da čekate da neke godine završe, da bi bolje počele. Završite sa sobom lošijim, da bi bolji otpočeli. I riskirajte. I ispunjavajte snove i svoje i tuđe. I neka vam lice bude zgužvano od smjeha, a popravljeno od botoxa, ako baš to hoćete.

Neka godine budu vama po vašoj mjeri. I hranite se zdravo. Da ih dočekate još puno, puno kako biste ih razvalili najboljom verzijom sebe.

Amina Gubaljević