Novi život u Žepi: 'Lijepo je ovdje, samo nema naroda'
U selu Žepa, udaljenom nekoliko kilometara od granice Bosne i Hercegovine i Srbije, živi oko stotinjak prijeratnih stanovnika. Vratili su se nakon izbjeglištva širom svijeta. Radi se o starijim osobama koji se bave, uglavnom, poljoprivredom.
U sedmoj deceniji života, Hamed i Havka Imamović penzionerske dane provode na ognjištu njegovih roditelja u Žepi, na istoku Bosne i Hercegovine.
Zaradio sam penziju kao građevinac u Sarajevu. Kada sam došao, ništa nije bilo, sve je bilo izgorjelo u ratu, pa sam nanovo napravio ovu vikendicu, priča Hamed.
Još su vidljivi ožiljci rata. Mještani kažu da su sve kuće bile zapaljene i opljačkane kada je Vojska Republike Srpske u julu 1995. godine ušla u selo sa glavnim komandantom Ratkom Mladićem koji je osuđen na doživotnu kaznu zbog genocida.
Bračni par Imamović u selu provodi ljeto gdje uzgajaju organsko povrće. Njihova vikendica se nalazi pored vrela rijeke Žepe, po kojoj je ovo naselje dobilo ime.
Bile su ovdje prije rata četiri vodenice. Ja sam imao dvije. Cijelo selo i sela okolo su mljeli brašno, prisjeća se Hamed.
U Žepi je nekada živjelo oko 6.000 stanovnika. Selo je imalo fabriku tekstila, hotel, dom zdravlja i druga obilježja grada. Od fabrike je ostao temelj.
Lijepo je ovdje, samo fali naroda. Ostalo ništa, kaže Hamed.
Nizvodno niz rijeku Žepu susrećemo Edina Kulovca. Djetinjstvo je proveo u Holandiji, u izbjeglištvu. Ove godine se vratio u Žepu. Kaže kako namjerava da započne biznis.
Jednostavno volim ovdje, nema potrebe niko da odlazi, svako ko ima neki solidan posao, stambeno pitanje riješeno, bolje mu je ovdje nego na Zapadu, priča Edin.
U slobodno vrijeme, kaže da voli da peca.
Volim Žepu, ribolov, volim Bosnu, pogotovo svoj kraj. Ne treba čovjek nikada zaboraviti odakle je, gdje su mu korijeni, kaže Edin.
Nezirka Ćesko se vratila iz Sjedinjenih Američkih Država.
Priča da su imanja u selu dugo godina bila napuštena, ali da se sada obrađuju. Ipak, dodaje Nezirka, stanovnika je sve manje.
Sve smo izgubili za pola sata kada je pala Žepa, prisjeća se Nezirka koja je radila u firmi koja je proizvodila dječiju konfekciju.
Tu sam radila do rata, tako da smo u 500 metara imali posao, stan i sve, radili smo i poljoprivredu. Suprug mi je bio profesor u školi, koja je nekada imala 800 učenika, prisjeća se Nezirka.
Danas škola ima jednog učenika. U selu nema ambulante, ni doktora.
Selo je poznato i po Redžep-pašinoj kuli, nacionalnom spomeniku Bosne i Hercegovine.
U blizini kule, Musa Omanović čuva stado ovaca. Njegovo troje djece žive u Sarajevu gdje idu u školu.
Nema ovdje srednjih godina ovako k'o ja, ostalo nas je jedno deset, a ovo starije, umre dedo, ode nana djeci u Sarajevo. A omladina da se vrati ovdje, neće niko ko okusi čaršiju, priča Musa.
Musa se sa 17 godina vratio iz Sjedinjenih Američkih Država, gdje je proveo oko šest mjeseci kao izbjeglica.
Vratio sam se, nisam mogao nekako da se naviknem. Mada je dobra zemlja nema govora. Ovdje sam nekako najrahatniji, kaže Musa, koji je kuću napravio i u Sarajevu.
Ali, moje su misli ovdje u Žepi.
Malo dalje od rijeke, u brdu živi i Esed Omanović koji ima 81 godinu. I on se vratio iz SAD-a.
Dok ne umrem neću napustiti svoju kuću, sam deveram s bolesnom ženom.
Kaže da nema vode zbog problema sa pumpom.
Svaki dan idem na česmu ispred džamije po pitku vodu.
Na pola puta od Žepe prema Srebrenici nalaze se planinski brdski masivi.
Na ušću rijeke Žepe u Drinu ljeti dolazi mnogo turista, kad radi i hotel.
Žepa je bogata nekropolama stećaka. U Bosni i Hercegovini registrovano je oko 70.000 stećaka. Stećci predstavljaju nadgrobne spomenike koje su postavljali bogumili u periodu od XII-XV stoljeća. Bogumili su bili pripadnici Bosanske crkve u srednjem vijeku.
Selo Žepa je bilo jedna od tri zaštićene zone UN-a tokom rata u Bosni i Hercegovini, devedesetih godina prošlog vijeka. U julu 1995. godine, selo je zauzela Vojska Republike Srpske.
Više od 800 muškaraca je preko rijeke Drine prešlo u Srbiju, gdje su zatočeni u Šljivovici kod Čajetine i Mitrovom Polju kod Aleksandrovca. Kako navodi Fond za humanitarno pravo iz Srbije, pred sudovima u Srbiji, ali i Haškom tribunalu, nije pokrenut ni jedan postupak zbog torture koju su Bošnjaci iz Žepe prošli u ovim logorima.
